PAKLENI DIJALOG

Pariski advokat Moris Žoli (Maurice Joly 1829-1878) ostavio je iza sebe kao najsjajniju analizu onoga što je politička nauka prozvala bonapartizmom delo pod naslovom Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea. Ovaj vrsni analitičar perioda Drugog carstva u Francuskoj odn. vladavine Luja Napoleona III (1852-1870) objavio je svoje delo anonimno u Briselu 1865. godine u vreme vrhunca vladavine nećaka daleko poznatijeg Napoleona I Bonaparte. Delo iz razumljivih razloga nije moglo biti objavljeno u Francuskoj ali je ilegalno prenošeno i čitano. Policija je ubrzo uspela da sazna  identitet  pisca, pa iako se u samim dijalozima ne kaže otvoreno na koju se zemlju i kojeg vladara odnosilo, pariski sud je Žolija osudio jer „ovo delo nije apstraktna i spekulativna kritika već autor imputira francuskoj vladi da je uz pomoć sramnih postupaka iskvarila javni duh, karakter nacije i običaje pa je time počinio delikt podsticanja na mržnju i prezir prema vladi“. Zbog ovoga je Žoli  odležao dve godine zatvora.

U imaginarnom dijalogu koji dva velika mislioca vode u paklu Monteskje se na osnovu svog Duha zakona  zalaže za prosvećenu liberalnu vladavinu utemeljenu na podeli vlasti i ustanovama koje jamče pojedinačnu i opštu slobodu dok mu Makijaveli na temelju svog Vladaoca  izlazi na crtu prikazujući kako će izgledati svet bliske budućnosti usled neminovnosti razvitka, danas bismo rekli masovnog industrijskog i postindustrijskog društva. Neki delovi knjige poslužili su i nepoznatom autoru Protokola sionskih mudraca. Radilo se o opšteprisutnim idejama koje su kolale tadašnjim evropskim intelektualnim i političkim krugovima.

U Dijalogu nam autor daje sliku bonapartizma – sistema zasnovanog na plebiscitarnoj podršci koju masa naroda pruža vladaru koji gospodari uz očuvanu fasadu slobodnih institucija koje je izopačio i podredio sebi i svojoj kamarili. On je čak podario narodu opšte i jednako pravo glasa koje je u ono vreme još uvek bila revolucionarna novina od koje su mnogi zazirali misleći da bi ono demagozima sa levice omogućilo da zbace sve slobode i tekovine buržoaskih revolucija. Međutim, u Dijalogu se zorno dokazuje da tiranin može vladati uz opšte biračko pravo jer uspeva pridobiti pučanstvo za sebe. Kako se to sprovodi pisac obrazlaže u 25 dijaloga. (Svi navodi su dati prema izdanju: Čačak, biblioteka Alef Gradac, 2017,  prevod Frano Cetinić. Podvlačenja u tekstu su moja.)

„Glede vodećih dostojanstava, najviših položaja u vlasti, treba urediti tako da budu dodijeljena onima koji su se svojim prijašnjim funkcijama i karakterom toliko udaljili od ostalih da ih dijeli duboki ponor i koji, u slučaju promjene vlasti, nemaju što drugo očekivati osim smrti ili progonstva, te su stoga primorani braniti do posljednjeg daha sve postojeće.“ Kako će formalno biti sačuvana sloboda štampe a da ipak sve bude pod kontrolom: „Morali biste znati da je novinstvo svojevrsna framasonerija: svi oni koji od toga žive međusobno su, više ili manje, povezani profesionalnom diskrecijom; nalik u tome drevnim gataocima; ne odaju lako tajnu svojih gatanja.“ Vlast će potajno osnovati listove fasadno najsuprotstavljenije, pažljivo će dozirati informacije, puštaće „probne balone“, glasine, intrige, polemike i prepirke između tobože suprotstavljenih koncepcija. Naravno, biće i onih glasila koje izmiču kontroli ali će njihov broj i uticaj biti raznim pre svega finansijskim smicalicama ograničen i minimiziran. „Jedno od mojih velikih načela jest suprotstavljanje slične sličnima. Kao što štampu stavljam protiv štampe, tako ću i govornicu rabiti protiv govornice; imat ću koliko bude trebalo ljudi vičnih govorima i sposobnih da govore, bez prekida, i više sati ako treba. Važno je imati zbijenu većinu i predsjedavajućeg u kojeg se može pouzdati. Posebno je umijeće znati voditi rasprave i, prelaskom na glasanje, odnijeti pobjedu. /…/ Pa devetnaest dvadesetina Donjeg doma bit će moji ljudi koji će glasati prema instrukcijama, dok ću istodobno pokretati niti jedne hinjene i potajno zavrbovane opozicije; nakon svega toga, neka se drže i krasnorječive govorancije: ulazit će u uši mojih zastupnika kao što vjetar ulazi kroz ključaonicu.“ Opoziciju potkresanih krila valja ostaviti neka mrmlja, gunđa i pecka – to se neće progoniti jer javnost se na takvo delovanje  može samo  grohotom nasmejati.

Kako će genijalni bonaparta pristupati delovanju prema javnosti?

Bit će od najveće važnosti istaknuti pogreške mojih predčasnika, pokazati kako sam ih ja uvijek mudro znao izbeći. Na taj bi se način protiv režima koji su prethodili mojoj vladavini održavala neka vrsta antipatije, čak averzije, koja će naposletku postati nepopravljiva, kao ispaštanje grijeha. /…/ ići ću dotle da ću zatvarati oči pred ponašanjem nekolicine narodnih kandidata koji će bučno agitirati u ime slobode; samo, umjesno bi bilo da vam kažem da će oni koji budu najglasnije vikali biti upravo moji ljudi.“ Na čuđenje Monteskjea da se u Makijavelijevom sistemu neće pribegavati formalnim krađama na izborima, ovaj odgovara: „Spretna i umješna vlada ima, uostalom, tolika druga sredstva na raspolaganju! I bez izravnog kupovanja glasova, što će reći s kuvertama, neće joj uopće biti  teško da stanovništvo glasa po njenoj volji, uz pomoć administrativnih ustupaka – obećavajući ovde luku, ondje tržnicu, tamo dalje cestu, negdje drugdje kanal; i obrnuto, ne čineći ništa za one gradove i naselja gdje će glasanje biti neprijateljsko.

Šta će biti sa crkvom u ovom sistemu?

„Ne znam zašto vam je toliko stalo da od svećenika pravite apostola slobode. Nikada nisam vidio tako nešto, ni u starim, ni u modernim vremenima; uvijek sam, pak nalazio svećenstvo kao prirodnu podršku apsolutnoj vladavini.“

Povremeno se moraju izmišljati zavere: „Bit će možda pravih zavjera, ne mogu jamčiti; ali, zasigurno će biti i simuliranih zavjera. U stanovitim trenucima, kad mu opada popularnost, to vladaru može poslužiti kao izvrsno sredstvo za pridobivanje narodne naklonosti. Zastrašujući javnost, postiže se, na taj način i po potrebi, usvajanje željenih strogih mjera ili održavanje postojećih. Lažne zavjere, koje dakako treba koristiti s najvećim oprezom, imaju još jednu prednost: pomažu otkrivanju stvarnih zavjera, dajući povoda istragama i premetačinama svuda gdje postoji i zrnce sumnje.“

Biće preduzimani grandiozni javni radovi što će takođe doprineti veličini i slavi gospodara: „Ne odbacujem, kao što se vama čini, usporedbu s Lujem XIV. Imat ću mnogo što zajedničkog s tim kraljem; kao i on, i ja ću graditi golema zdanja; ipak, mjerena tim aršinom, moja će ambicija ići mnogo dalje od njegove, ali i od ambicija najslavnijih vladara; hoću pokazati narodu da spomenike čija je izgradnja zahtijevala stoljeća, mogu izgraditi za nekoliko godina.“ Za ove zamašne reprezentativne radove kao i za pridobijanje proletarijata održavanjem minimalnih nadnica država će se nemilice zaduživati putem prodaje obveznica na unutrašnjem i međunarodnom tržištu sa dugim rokom dospevanja tako da se to ne primeti odmah.

Kako će još korumpirati: „U državama koje su bile monarhijske, a sve su one bile takve bar jednom, utvrdio sam postojanje pravog ludila za lentama i krpicama. Te stvari ne koštaju vladara gotovo ništa, a može, uz pomoć tih krpica, te nekoliko srebrnih ili zlatnih šuškalica, učiniti sretnima i više od toga učiniti ljude svojim vjernim pristašama. Zamalo da ne odlikujem sve koji mi to budu tražili, bez izuzetka. Jer, odlikovan je čovjek odan čovjek. Od tih znakova razlikovanja napravit ću udicu za hvatanje predanih podanika; vjerujem da ću tako, po toj jeftinoj cijeni, steći naklonost bar jedanaest dvanaestina svoga kraljevstva. Tako u djelo prevodim, koliko je u mojoj moći, instinkte nacije za jednakošću. /…/ Kanim da za služnike svoje vladavine uzmem one koji su pod prethodnim vladama pravili ponajveću buku oko slobode. Najstrožije vrline su poput kreposti Đokondove žene; treba samo stalno udvostručavati cijenu predaje. Oni koji budu odoljeli novcu, neće odoljeti počastima; oni koji budu odoljeli počastima, neće odoljeti novcu. Videvši kako su pali i oni koji su slovili za najčasnije, javno će mnijenje toliko oslabiti da će naposljetku od svega dignuti ruke. A zašto bi se i bunilo? Bit ću strog samo kad je politika u pitanju; samo ću tu strast proganjati; drugim ću porocima gledati kroz prste, i čak ću ih potajno podsticati, na tisuće podzemnih načina kojima raspolaže apsolutna vlast.“

Ipak, Luj Napoleon III Bonparta konačno je dolijao i posle skoro dvodecenijske vlasti svrgnut je sa prestola na koji se popeo prevarom i lažima: postavši na izborima Predsednik Republike državnim udarom je nametnuo Ustav kojim se proglasio za cara. Ostavio je iza sebe temeljno rekonstruisan Pariz sa širokim bulevarima, onaj Pariz koji danas znamo i kome se divimo. Nemilice je srušeno sve staro ali je to doprinelo enormnom bogaćenju trgovaca nekretninama, građevinara i rentijera. Opšta grabež i trulež iza fasade lascivnog života visokog društva  opisani su odlično kod Zole u romanu Nana. Konačno, predsednik-car pao je tako što je na vrhuncu svoje obesti i pogrešne procene objavio rat Pruskoj želeći da pobedonosnim ratom spreči ujedinjenje Nemaca iz više kneževina u jednu nacionalnu državu. Predao se neslavno, zajedno sa celokupnom posadom tvrđave Sedan, na samom početku rata septembra 1870. godine. To je bio kraj Drugog carstva i početak još burnijih događaja koji su okončani ugušivanjem Pariske komune tokom kojih represalija je francuska vojska pobila po procenama 20.000 Parižana a 40.000 je odvedeno u zatočeništvo u prekomorske kolonije. Luj Napoleon proživeo je do smrti u časnom nemačkom zarobljeništvu i nije mu bilo uopšte loše.

Kako su govorili stari Latini: Pametnima dovoljno.

Nenad Petrović, član Saveta GDF

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter